Antioksidansi se najčešće povezuju sa zaštitom stanica od oštećenja, no nova istraživanja pokazuju da njihova uloga kod raka može biti znatno složenija. Znanstvenici su otkrili mehanizam kojim tumorske stanice koriste vlastitu antioksidativnu obranu kako bi oslabile imunološki odgovor i izbjegle uništenje.
Otkriće bi moglo pomoći objasniti zašto imunoterapija kod nekih tumora djeluje vrlo dobro, dok kod drugih ima ograničen učinak, ali i otvoriti mogućnost razvoja novih terapija koje bi tumorima oduzele jedan od njihovih obrambenih mehanizama.
Kako tumorske stanice „isključuju” imunološki odgovor?
Važnu ulogu u obrani organizma od raka imaju T-stanice, specijalizirane stanice imunološkog sustava koje mogu prepoznati i uništavati tumorske stanice. Za njihovu aktivaciju potrebne su male količine reaktivnih kisikovih spojeva, molekula koje se često povezuju s oštećenjem stanica, ali u organizmu imaju i važne signalne funkcije.
Pročitaj više:
Kako navodi University of Cambridge, istraživači su otkrili da određeni tumori otpuštaju velike količine prirodnog antioksidativnog proteina PRDX1. On uklanja reaktivne kisikove spojeve iz okoline tumora i tako T-stanicama oduzima signal potreban za aktivaciju. Kada su znanstvenici genetski onemogućili tumorskim stanicama proizvodnju PRDX1, aktivnost imunoloških stanica povećala se, a rast tumora bio je ograničen.
Rezultati su posebno zanimljivi u kontekstu imunoterapije. U eksperimentalnim modelima uklanjanje ovog obrambenog mehanizma poboljšalo je odgovor tumora na imunoterapiju, uključujući i tumore koji prethodno nisu dobro reagirali na takvo liječenje.
Antioksidativna obrana mogla bi postati slabost tumora
Drugo istraživanje pokazuje da bi se upravo ovisnost tumorskih stanica o antioksidativnoj zaštiti mogla iskoristiti protiv njih. Stanice raka zbog ubrzanog metabolizma stvaraju velike količine reaktivnih kisikovih spojeva pa im antioksidativni enzimi pomažu preživjeti takvo okruženje.
Znanstvenici kod mezotelioma istražuju eksperimentalni lijek RSO-021, razvijen kako bi blokirao antioksidativni enzim PRX3 unutar mitohondrija tumorskih stanica. Kada se ta zaštita onemogući, raste oksidativni stres, što može dovesti do oštećenja i smrti tumorskih stanica. U ranoj fazi kliničkog ispitivanja liječenje je kontroliralo napredovanje bolesti kod 67 % sudionika, no riječ je o ranim rezultatima koje tek trebaju potvrditi veća istraživanja, piše ScienceDaily.
Pročitaj više:
Što ovo znači za antioksidanse?
Nova saznanja ne znače da su antioksidansi sami po sebi štetni. Pokazuju, međutim, da je njihov odnos s rakom složeniji od jednostavne pretpostavke da je smanjivanje oksidativnog stresa uvijek korisno.
Autori Cambridgeova istraživanja ističu da su velika klinička ispitivanja antioksidativnih dodataka prehrani ranije pokazala da oni ne smanjuju nužno rizik od raka, a u pojedinim slučajevima rezultati su bili nepovoljni. Novo otkriće moglo bi ponuditi jedno od mogućih objašnjenja jer smanjivanje reaktivnih kisikovih spojeva potencijalno može oslabiti i sposobnost T-stanica da napadnu tumor. Ipak, riječ je o pretkliničkim nalazima te osobe oboljele od raka ne bi trebale mijenjati prehranu, dodatke prehrani ili terapiju bez savjeta liječnika.
Ova istraživanja zajedno otvaraju zanimljiv novi smjer u liječenju raka: umjesto dodatnog jačanja antioksidativne zaštite, buduće terapije mogle bi pokušati oduzeti tumorima upravo obrambene mehanizme koji im pomažu preživjeti i izbjeći napad imunološkog sustava.
