Dopamin je način na koji vaš mozak kaže “posao je dobro obavljen”. Bilo da se radi o pobjedničkom dijeljenju karata ili grickanju omiljene slastice, neurotransmiter dopamin otključava iskru radosti.
Znanstvenici sumnjaju da živčane stanice koje reagiraju na ovaj sretni mali hormon mogu biti u više od jedne vrste, od kojih bi neke mogle igrati ulogu u drugim funkcijama osim čiste nagrade.
Kako navodi portal Science Alert, istraga koju su vodili istraživači sa Sveučilišta Northwestern u SAD-u sada je otkrila tri različite podvrste dopamin-reaktivnih neurona u dijelu mozga zvanom substantia nigra pars compacta (SNc), području povezanom s obradom kretanja i s reakcijama nagrađivanja.
Karakteriziran pojedinačnom ekspresijom jednog od tri različita gena, svaki podtip jasno reagira bilo na zadovoljavajuća iskustva, neugodne podražaje ili promjene u brzini, pružajući prve čvrste dokaze dopaminskih neurona koji ne jačaju samo ponašanje škakljanjem naše zone zadovoljstva.
Na neki način, otkriće možda neće biti potpuni šok. Uostalom, substantia nigra je nulta točka za Parkinsonovu bolest. Gubitak neurona osjetljivih na dopamin povezan je s karakterističnim simptomima stanja, koji uključuju ukočenost, usporenost i drhtanje.
Začudo, gubitak tih živčanih stanica ne mora nužno rezultirati gubitkom osjećaja nagrađivanja nakon uspješnog ili radosnog zadatka. Stoga je do sada bilo nejasno imaju li neuroni koji reagiraju na hormon općenito više od jednog zadatka ili su različite stanice odgovorne svaka za vlastitu funkciju.
“Pronašli smo podtip koji daje motoričke signale bez ikakvog odgovora na nagradu, a nalaze se točno na mjestu gdje dopaminski neuroni prvi umiru u Parkinsonovoj bolesti”, kaže neurobiolog Daniel Dombeck, jedan od autora studije.
“To je samo još jedna naznaka i trag koji sugerira da postoji neki genetski podtip koji je podložniji degradaciji tijekom vremena kako ljudi stare.”
Izvor: Pexels
Iako je Dombeckov laboratorij ranije otkrio dopaminske neurone koji su upravljali kretanjem, pretpostavili su da je ova šačica stanica jednostavno radila u pokretu, a reakcija na nagradu i dalje im je bila primarna okupacija.
Kako bi testirao ovu pretpostavku, njegov se tim usredotočio na tri ključna gena za koja se zna da djeluju unutar stanica: Slc17a6, Calb1 i Anxa1, označavajući transgene neurone miša da svijetle kada je svaki od gena aktivan.
Otkrili su da se otprilike 30 posto dopamin-reaktivnih neurona zasvijetli kad god se miševi pomaknu, ostavljajući odgovore na averzivna ili nagrađujuća ponašanja preostalim živčanim stanicama.
“Ovaj genetski podtip povezan je s ubrzanjem”, kaže neurobiolog i suautor studije Rajeshwar Awatramani. “Kad god bi miš ubrzao, vidjeli smo aktivnost, ali nasuprot tome nismo vidjeli aktivnost kao odgovor na poticaj.”
Istraživači nagađaju da bi gubitak ovih dopaminskih neurona specifičnih za ubrzanje mogao uzrokovati neravnotežu u mozgu koja bi mogla biti iza pokreta drhtanja kod Parkinsonove bolesti. Ostavši samo s neuronima koji upravljaju usporavanjem, mozak možda tjera mišiće da se zaustave.
Potrebno je više istraživanja kako bi se otkrilo kako funkcionira svaka specifična podklasa dopaminskih živčanih stanica i zašto su neke sklonije oštećenjima od drugih.
“Još uvijek pokušavamo shvatiti što sve ovo znači”, kaže Awatramani. “Rekao bih da je ovo početna točka. To je novi način razmišljanja o mozgu kod Parkinsonove bolesti.”
