Ovaj oblik “inteligentnog autizma” ima posebnost mijenjanja komunikacijskih vještina bez utjecaja na jezik ili inteligenciju.
Aspergerov sindrom jedan je od rijetkih oblika autizma koji nije popraćen nekim posebnim intelektualnim nedostatkom.
Karakteriziraju ga poteškoće u komunikaciji, čak bi u određenim slučajevima sudjelovao u razvoju određenih “talenata” ili posebnih sposobnosti.
Iako sindrom može svakodnevno onesposobljavati, neki su ga pretvorili u snagu. Tako je milijarder Elon Musk, osnivač SpaceX-a, Tesle i sada šef društvene mreže Twitter, 2021. godine uvjeravao da pati od ovog sindroma.
Ali koji su točno simptomi i uzroci? Kako su organizirani dijagnoza i liječenje?
Što je zapravo Aspergerov sindrom?
Aspergerov sindrom dio je obitelji poremećaja iz autističnog spektra (ASD). Očituje se poteškoćama u socijalnim interakcijama, rasuđivanju i komunikaciji. “Međutim, ljudi s ovim poremećajem nemaju intelektualne teškoće ili zadrške u govoru”, inzistira Frédérique Bonnet-Brilhault, dječja psihijatrica.
Osobe s Aspergerovim sindromom često ne podnose izlaganje jakom svjetlu ili buci. Imaju problema s opažanjem okoline, poput zvukova ili čak glasova, osobito u prisutnosti pozadinske buke ili pretjerano stimulirajućih elemenata. Iako postoje teži ili lakši oblici, ove karakteristike izravno utječu na način ponašanja: ponavljanje, stereotipne aktivnosti, zanimanje za pojedine detalje. To rezultira dojmom krutosti, distanciranosti ili čak perfekcionizma, čestih prepreka socijalnoj integraciji osoba s Aspergerovim sindromom. “Iznenađujuće, ovo drugačije funkcioniranje također donekle stvara izvanredne talente zbog sposobnosti opažanja stvari koje drugi ljudi ne vide”, precizira dječja psihijatrica.
Kakav utjecaj ima na izražavanje ili percepciju emocija?
Suprotno uvriježenom mišljenju, pacijenti s Aspergerovom bolešću nisu lišeni empatije. S druge strane, mogu imati više ili manje poteškoća u identificiranju i izražavanju svojih emocija ili prepoznavanju tuđih.
U raspravama se najčešće oslanjamo na glas, geste i izraze kao emocionalne pokazatelje. Međutim, ljudi s Aspergerovim sindromom mogu imati poteškoća s “automatskim” integriranjem ovih jezičnih kodova jer ih ne prepoznaju: “Neki ljudi s Aspergerovim sindromom bit će potpuno nesposobni prepoznati emocije. Drugi će uspjeti identificirati najočiglednije emocije kao što su radost i strah, ali ne one najsuptilnije kao što su gađenje ili sram”, objašnjava profesorica Bonnet-Brilhault. U najtežim slučajevima, motorika lica je pogođena do te mjere da lice postaje prijateljski ili neizražajno “jer imaju poteškoća u razumijevanju i integraciji motorički facijalni repertoar“, nastavlja doktorica.
Izvor: pexels
Kako se postavlja dijagnoza?
Aspergerov sindrom je neurorazvojni poremećaj koji počinje u djetinjstvu, ali se možda neće prepoznati sve do odrasle dobi. “Dijagnoza se rijetko postavlja prije dobi od tri godine, s obzirom na to da su prije te dobi simptomi teže vidljivi. Često se ovaj poremećaj nedovoljno dijagnosticira sve dok dijete ne iskusi stvarne poteškoće u školi ili čak kasnije na sveučilištu ili u svom profesionalnom životu”, objašnjava Frédérique Bonnet-Brilhault.
Klinička dijagnoza temelji se, kao i za druge oblike autizma, na nizu medicinskih pregleda koji se sastoje od intervjua, kognitivnih testova za procjenu osobito komunikacijskih vještina, inteligencije i socijalne inteligencije.
Wechslerova skala inteligencije najpoznatija je od njih. Poznatija kao test kvocijenta inteligencije (IQ), ova ljestvica uključuje skup pod-testova za procjenu rasuđivanja, apstrakcije i logičkih sposobnosti. Dostupno je nekoliko verzija Wechslerovih ljestvica ovisno o dobi sudionika. “Za ove vrste testova, ljudi s Aspergerovim sindromom općenito imaju rezultate koji se kreću od normalnih do superiornih. Međutim, to je i dalje nedovoljno za procjenu socijalne inteligencije”, inzistira profesorica Bonnet-Brilhault.
Za procjenu socio-relacijske izvedbe postoje mnogi testovi. Načelo se temelji na evaluaciji socijalne kognicije pomoću subjektivnog testa u obliku upitnika i objektivnih testova za određivanje sposobnosti prepoznavanja emocija, sposobnosti pripisivanja mentalnih stanja (“teorija uma”) i atribucije pristranosti, “odnosno pogreške učinjene kada netko pokušava uzroke pripisati svom ponašanju ili ponašanju drugih”, ukazuje dječja psihijatrica.
Koji su uzroci ovog sindroma?
Ne postoji samo jedan uzrok za ovaj poremećaj, već složeno međudjelovanje genetskih i okolišnih čimbenika, koji su još uvijek uvelike pogrešno shvaćeni. “Do sada je istraživanje autizma identificiralo niz gena kandidata, uključujući varijacije alela (različite verzije gena inducirane mutacijom) koje mogu pospješiti atipični razvoj mozga”, kaže profesorica Bonnet-Brilhault. Niz članaka objavljenih 2012. godine u časopisu Nature spominje potencijalnu uključenost više od 1000 gena.
Osim genetskih uzroka, sada znamo da osobe koje pate od poremećaja iz autističnog spektra imaju atipičnu strukturu neuronskih mreža s osobitim viškom sinapsi, kontaktnih zona između neurona. To je ono što je tim neurobiologa izvijestio u studiji objavljenoj u Neuronu 2014. godine. Znanstvenici objašnjavaju da ovo preobilje sinapsi proizlazi iz kvara u normalnim procesima eliminacije tih spojnih točaka tijekom razvoja.
Što se tiče okoliša, nekoliko je studija otkrilo blisku vezu između pojave poremećaja autizma i izloženosti određenim zagađivačima (kao što su pesticidi) tijekom trudnoće i ranog razdoblja razvoja. “Drugi također impliciraju određene upalne procese prekomjernom aktivacijom imunoloških stanica ili čimbenicima prenatalnog stresa”, dodaje profesorica Bonnet-Brilhault.
Što pomaže?
Trenutno ne postoji specifična terapija lijekovima za autizam. Upravljanje bolešću se bitno temelji na funkcionalnom preodgoju socijalne komunikacije. “Za to postoje programi razvojnog i bihevioralnog pristupa koji se temelje na individualnim ili grupnim sastancima”, objašnjava doktorica. Što su te terapije ranije, to su poboljšanja vidljivija i trajnija.
Što se tiče školovanja, Aspergerova djeca idu u školu kao i druga djeca, ali imaju koristi od specijalizirane podrške kao i specifičnih prilagodbi koje olakšavaju njihovu socijalnu integraciju, piše LeFigaro.
Za odrasle s ovim poremećajem, također postoje programi socijalne rehabilitacije kako bi im pomogli u dekodiranju emocija i razumijevanju društvenih scenarija.
