Autizam je i dalje predmet intenzivnih istraživanja. Većina stručnjaka smatra da poremećaj ne proizlazi iz jednog uzroka, već iz složenog spleta genetskih predispozicija i čimbenika okoline. I dok se javnost često pita o ulozi lijekova i cjepiva, znanstvena zajednica naglašava da su odgovori složeni, a ponekad i kontradiktorni.
Autizam se dijagnosticira klinički – promatranjem ponašanja i razgovorom s roditeljima. Izvor:Canva
Što je autizam i kako se očituje?
Autizam ili poremećaj iz spektra autizma obuhvaća širok raspon razvojnih poteškoća. Zajedničko im je otežano socijalno funkcioniranje, problemi u komunikaciji i sklonost ponavljajućim obrascima ponašanja i mišljenja.
Spektar je vrlo širok: neka djeca samo teže usvajaju socijalne signale, dok druga imaju ozbiljne poteškoće poput nemogućnosti samostalnog govora ili obavljanja osnovnih životnih funkcija.
Za razliku od bolesti koje se otkrivaju laboratorijskim testovima, autizam se dijagnosticira klinički – promatranjem ponašanja i razgovorom s roditeljima.
Autizam se desetljećima smatrao poremećajem koji češće pogađa dječake i muškarce nego djevojčice i žene. No velika nova studija, temeljena na podacima milijuna ljudi, pokazuje da to možda nije točno – barem u Švedskoj.
Iako se autizam dječacima znatno češće dijagnosticira u djetinjstvu, u odrasloj dobi omjer dijagnoza između muškaraca i žena gotovo se izjednačava. To upućuje na to da žene nemaju autizam rjeđe, već da dijagnozu dobivaju kasnije u životu.
Unatoč rastu broja dijagnoza poremećaja iz spektra autizma (ASD) od 1990-ih, razlike među spolovima i dalje su izražene. DSM-5 navodi omjer od četiri dijagnoze kod muškaraca na jednu kod žena, no novo istraživanje koje je vodila epidemiologinja Caroline Fyfe s Karolinska Instituta sugerira da je taj odnos rezultat kasnog ili propuštenog dijagnosticiranja djevojčica i žena.
Moguće je da se autistične osobine kod djevojčica pojavljuju kasnije nego kod dječaka. Izvor:Canva
Zašto se djevojčicama autizam dijagnosticira kasnije?
Dijagnoza u djetinjstvu uglavnom se temelji na procjeni roditelja, skrbnika i zdravstvenih djelatnika o tome uklapaju li se djetetova ponašanja u opis iz DSM-5 priručnika.
Kada se neki poremećaj tradicionalno povezuje s jednim spolom, lako je razumjeti zašto se kod drugih može previdjeti, osobito ako se simptomi ne uklapaju u „tipičan“ opis.
Autistična pacijentica i aktivistica Anne Cary u uvodnom tekstu koji prati studiju objašnjava: „Novija istraživanja, kao i iskustva koja same autistične žene prijavljuju, upućuju na to da je stvarni omjer mnogo manje iskrivljen te da trenutačne dijagnostičke prakse ne prepoznaju autizam kod mnogih žena – sve do kasnije dobi, ako ikada.“
Dodaje da dokazi snažno podupiru ideju da je široko prihvaćeni omjer 4:1 rezultat sustavnih pristranosti u dijagnostici, a ne stvarne razlike u učestalosti autizma.
Pročitaj više:
Kako je provedeno istraživanje?
Fyfe i njezin tim analizirali su medicinske zapise više od 2,7 milijuna osoba rođenih u Švedskoj između 1985. i 2020. godine. Pratili su kako se učestalost i omjer dijagnoza ASD-a mijenjaju od rođenja pa sve do 37. godine života. Rezultati su pokazali da se autizam u djetinjstvu dijagnosticira znatno češće dječacima, no do otprilike 20. godine omjer se gotovo potpuno izjednačava. „Ovi nalazi naglašavaju potrebu da se istraži zašto žene dijagnozu dobivaju kasnije nego muškarci.“, navode autori.
Jesu li djevojčice zaista „propuštene“ u dijagnostici?
Cary ističe i alternativno objašnjenje: moguće je da se autistične osobine kod djevojčica pojavljuju kasnije nego kod dječaka. Ako je to slučaj, možda nije riječ o propuštenim dijagnozama u ranom djetinjstvu.
Ipak, navodi nekoliko razloga zašto je dijagnostički propust vrlo vjerojatan:
- autistične osobine kod djevojčica mogu se drukčije manifestirati, osobito u djetinjstvu
- roditelji, učitelji i liječnici mogu imati nesvjesnu pretpostavku te manje očekivati autizam kod djevojčica, što otežava njegovo prepoznavanje
Pročitaj više:
Ograničenja studije
Iako se studija temelji na velikom i dugoročnom uzorku, postoje određena ograničenja. Podaci se odnose isključivo na osobe rođene u Švedskoj, pa možda ne odražavaju stanje u drugim zemljama.
Studija nije uzela u obzir popratna stanja koja se često javljaju uz autizam, poput ADHD-a, intelektualnih teškoća, depresije i anksioznosti. Također se nije bavila drugim demografskim čimbenicima, poput rase ili socioekonomskog statusa. Osim toga, nedostajali su podaci o ambulantnim dijagnozama prije 2001. godine, zbog čega je kod starijih generacija dob dijagnoze vjerojatno bila viša. To znači da razlika u dobi dijagnosticiranja između muškaraca i žena možda čak i podcjenjuje stvarni problem.
Ova studija jasno pokazuje da o autizmu – osobito kod žena i djevojčica – još uvijek imamo puno toga za naučiti. „Buduća istraživanja trebala bi se usmjeriti na razlike u načinu na koji se autizam očituje kod različitih spolova te na posljedice koje to ima za probir i dijagnostičke postupke“, zaključuju Fyfe i njezin tim.
